Gustav Krklec - Poremećeni koraci

Poremećeni koraci

Ponekad, noću, idem pripit kući
i pitam sebe zašto pijem? Zato
što nema zvijezda, što je svuda blato
i što se srce stalno sprema pući.

Zato što slušam kako umirući
proklinju život, dok se mrko jato
oblaka ruši, i gromovi na to
tutnje nad krovom. Sve me, sve me muči.

Misli me peku. Srce puca. Pali
u grlu žeđa kakvu nismo znali:
za jednom kapi čistoga života.

Oh, naspi krčag crnog vina, nalij
do vrha čaše! - Gle, život se šali:
kopa nam rupu iza tuđeg plota.

Gustav Krklec