Tužno pozorište
Imam tužno pozorište. Oko jastuka sa loše nacrtanim cvećem.
Sa zidova još cure nečije suze. Između crno-belog i kolora.
Jedan reflektor. Jedan gledalac.
Mnogo glumaca. Mnogo. Par iskrenih. Sa osmehom I suzom.
Ali gledalac se zaneo, pa zaboravio da tapše. Sad sedi sam.
Zatvara oči i predstava se nastavlja.
Na tren vidi njihove ruke odozgo. Prema njemu.
Igra se njima. Igraju se. Smeje se jako kao nikad.
Tresu se suze na zidovima.
Oseća ritam i dah na vratu I Sunce u stomaku I svetlo u glavi.
Vrisak.
I mir. I mir.
Nema aplauza.
Otišao je poslednji gledalac.
Nebojša Glogovac
Sa zidova još cure nečije suze. Između crno-belog i kolora.
Jedan reflektor. Jedan gledalac.
Mnogo glumaca. Mnogo. Par iskrenih. Sa osmehom I suzom.
Ali gledalac se zaneo, pa zaboravio da tapše. Sad sedi sam.
Zatvara oči i predstava se nastavlja.
Na tren vidi njihove ruke odozgo. Prema njemu.
Igra se njima. Igraju se. Smeje se jako kao nikad.
Tresu se suze na zidovima.
Oseća ritam i dah na vratu I Sunce u stomaku I svetlo u glavi.
Vrisak.
I mir. I mir.
Nema aplauza.
Otišao je poslednji gledalac.
Nebojša Glogovac
Nema komentara :
Objavi komentar