Skitam Beogradom onom poznatom, utabanom stazom, što vodi od Kalemegdana do Slavije. Već poznajem sva lica u fotografskim izlozima. Kad šetate, često samo jednom, glavnom ulicom, posle izvesnog vremena učini vam se da živite u provinciji gde na korzou svako svakog poznaje. To je dobro osećanje. Čovek je manje usamljen.
Jesen nas obmotava ranim maglama. Pod stopalima šušketaju uvele letnje novčanice- lišće koje je tako lepo opevao maestro Žozef Kozma.
-Dobro vece, gospođo, kako ste?
-Znate li da mi se vraća sin?- prilazi mi stara dama, majka školskog druga, uzbuđena i cvrkutava, nalik na sveže obojenu žutu kanarinku.
-Zašto?- pitam.
-Ne može više da izdrži!- kaže stara dama- Sve je u redu, mislim, što se posla tiče, ali, mama, kaže, ja tamo više ne mogu! Beograd, pa Beograd!
Potrošio sam godine i godine iznad stotina ispisanih stranica da odgonetnem u čemu se sastoji duh Beograda, i šta je to čime nas vuče u svoje okrilje, a evo, danas manje znam nego na početku.