Povratak
Ko zna (ah, niko, ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
a možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
desiti --- velim,
ali ja ne znam da li je želim,
il' ne želim.
U moru života što vječito kipi,
što vječito hlapi,
stvaraju se opet, sastaju se opet
možda iste kapi ---
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
jedna vječnost pusta,
mogla bi se opet u poljupcu naći
neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveče pojavit
prekrasna, u plavom,
ne sluteći da si svoju svjetlost lila
mojom davnom javom,
i ja koji pišem srcem punim tebe
ove čudne rime,
oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
svoje uho napne,
sigurnim će glasom zaglušiti razum
sve što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
pogledat ko stranci,
bez imalo svijesti koliko nas vežu
neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
ko sunce u krugu,
i nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
a srca se dići ---
I slijepi za stope bivšega života
njima ćemo ići.
Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
a možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
desiti --- velim,
ali ja ne znam da li je želim,
ili ne želim.
Dobriša Cesarić
Nema komentara :
Objavi komentar